DOMAGOJ BUHAČ – Chardonnay bez greške

Dragi prijatelji,

u sljedećih mjesec dana kompletan sadržaj bloga prelazi na novu internetsku stranicu – www.vinskeprice.com

Molim vas da memorirate adresu stranice!

Hvala na povjerenju,

Željko Garmaz

Vinske priče

zeljko.garmaz@gmail.com

+385916400527

Prije rata u bivšoj nam zajedničkoj državi jedno od najtraženijih vina bio je vranac Pro Cordem iz Crne Gore. Ne, nije greška, taj sjajni vranac uistinu je na etiketi imao gramatičku grešku i naziv je bio pogrešno upisan, a kao takav i ostao u pamćenju svih koji su ga voljeli. Sjećam se briljantnog eseja kojeg je u BH-danima o tom nazivu napisao novinar i prevoditelj Sinan Gudžević. Podsjetio nas je Sinan u tom tekstu kako su "zaludo ljudi koji znaju latinski povremeno pisali ili telefonirali titogradskom i podgoričkom Kombinatu da valja napisati Pro Corde, zalud obrazlagali da predlog pro ide s ablativom, da ne ide s akuzativom, da je bruka živa da takav natpis na onakvom vinu ide u bijeli svijet, da je pravilno, eno na primjer, kao u one grupe sarajevske Pro Arte".

• Ama u redu, nepravilno je, to smo shvatili, no sad se narod na to naviknuo, a i onaj kalup u štampariju bi trebalo promijenit, a to nije lak proces, milioni etiketa su u opticaju, razumijete li? A to vam, bogomi, više i nije latinski, to se sad otcijepilo od svakog jezika, to je Prokordem, odgovarali su iz Plantaža 13. jul, ponosni na svoje najpopularnije vino.

Sličan razgovor sam i ja nedavno vodio s Domagojem Buhačom, uvijek mladim vinarom iz Iloka, koji se može pohvaliti da je napravio hrvatski pandan crnogorskom Pro Cordemu. Naime, čudesni chardonnay kojeg je napravio u samo 500 boca i kojeg se već može proglasiti ponajboljim hrvatskim izdankom vina od te sorte, na etiketi je opisan kao vino koje je odležalo na svojem talogu te, tako, nastalo SUR LIES metodom.

• Domagoj, zar ti nije ono "s" viška?

• Ma, jest greška, ali provjerio sam i vidio da se cijeli taj proces može pisati i sa "s". Dakle, bila greška ili ne, SUR LIES ostaje na etiketi i neću ništa mijenjati. Uostalom, više od 500 boca je planulo u dva tjedna, a to je najvažnije, odgovorio mi je Domagoj.

Kao i svaki put kad bih ga nazvao telefonom ili došao u Ilok, Domagoja sam uvijek nalazio u – podrumu. I uvijek bi se naljutio kad bih ga oslovio s "gospodine"...

• Kakav sam ti ja gospodin kad nisam vidio sunca ni sam ne znam koliko dugo!? I znam da ćeš mi prvo slikati dlanove. Evo ti ih, slikaj, premda bi ti bilo bolje pričekati nekoliko tjedana dok ne okonča maceracija. Onda ćeš vidjeti kako ruke znaju dobiti pravu boju.

Domagojev Chardonnay Sur Lies je i prvo njegovo vino koje je utočio u burgundski tip boce s kojom nije baš najsretniji.

• Htio sam malo ozbiljniji chardonnay, bogato vino, a ispao je fin, kremast... Takva vina trebaju ići u nešto drukčije boce. I tu se meni stvorio veliki problem, jer sam se namučio kako ih složiti u košaru gdje je vino trebalo još malo odležati. Kad sam ih sve složio shvatio sam da sam bolje znao složiti drva od toga, za slaganje u košari ove boce su katastrofa. Inače, ovaj malo ozbiljniji chardonnay, za kojeg smo grožđe brali tri i pol tjedna kasnije od uobičajenog, odležao je prvo pola godine u novim drvenim bačvama.

Domagoja sam upoznao kao beskrajno samozatajnog vinara nimalo pohlepnog za novcem. Neki bi rekli da su mu se negdje na putu izgubili očevi hercegovački korijeni iz okoline Širokog Brijega. Kad god bih ga upitao, primjerice, zašto su mu merlot i cabernet sauvignon 40 kuna, odgovorio bi mi: "Meni je to dovoljno, ako ti hoćeš platiti više – slobodno plati!" Nakon nekoliko godina merlot je, ipak, poskupio na 47 kuna, a i ovaj njegov novi čudesni Chardonnay Sur Lies dosegnuo je za njega astronomsku cijenu od 60 kuna. I kao takav, Domagoj je još uvijek vinar čija vina su definitivno najbolja vrijednost za novac.

O DOMAGOJU BUHAČU PROČITAJTE I PRIČU KOJA JE OBJAVLJENA U KNJIZI VINSKE PRIČE:

Zbog njega se Ilok prepoznaje i po merlotu

Ne znam koliko sam puta telefonski zvao Domagoja Buhača, vrlo strastvenog vinara iz Iloka, i ne znam je li se još dogodilo da nije odgovorio iz – podruma! Zadnji put kad smo se čuli, vjerojatno je i njemu bilo smiješno spomenuti podrum te je u svom crnohumorskom stilu rekao da je – "dva metra ispod zemlje"! Nekoliko dana kasnije, našalivši se na svoj račun, poslao mi je neku fotografiju koju nisam najbolje razaznao. Kad sam mu odgovorio da ne shvaćam fotografiju, napisao je: "Da ne kažeš da sam svaki put u podrumu, evo dokaza da znam biti i ispod traktora"!

Domagoj Buhač je sjajan dečko. Beskrajno samozatajan i nimalo pohlepan za novcem. Neki bi rekli da su mu se negdje na putu izgubili očevi hercegovački korijeni iz okoline Širokog Brijega. Kad god bih ga upitao zašto mu, primjerice, merlot i cabernet sauvignon koštaju četrdeset kuna, odgovorio bi mi: "Meni je to dovoljno, ako ti hoćeš platiti više – slobodno plati!"
Mrzi fotografiranje i spreman je uvući se i skriti u prazan tank dok mu se ne zajamči da fotoaparat nije vraćen u torbu.

Često spominjem da sam u vinsku čaroliju bijelih vina ušao zahvaljujući rajnskom rizlingu Juliusa Stipetića iz Iloka. No, u Iloku je i krivac za moju zaljubljenost u crvena vina. Pretpostavljam da pogađate da je riječ o Domagoju Buhaču i njegovom merlotu.

Sjećam se da smo prvi put kad smo se sreli dugo pričali o medijskoj zapostavljenosti iločkih vinara. Domagoj se žalio da nema rješenje za medijsku izolaciju unatoč brojnim zlatnim medaljama koje je osvajao na vinskim festivalima. Skroman, vječno skrušenog pogleda u pod, čak se našalio rekavši da Buhačima ne pomaže ni što ih u poslu savjetuje veteran Iločkih podruma i vrbnički zet, sada već legendarni enolog i eksperimentator Marinko Vladić, koji je prije nekoliko godina na dno Jadrana spustio dva kaveza s po tristo trideset butelja pjenušca Valomet i pustio ih dozrijevati nekoliko mjeseci na dubini od trideset metara i temperaturi od dvanaest stupnjeva.

• Marinko je moj ujak! No, izgleda da ni on nije preporuka da nas se posjeti, "požalio" se Ivan.

Naravno, Domagoj je ponosan što svake godine proda sve što napravi i upravo to smatra najvećom pohvalom svojim vinima. A to nisu male količine – Domagoj obrađuje dvadeset hektara vinograda, a podrum je kapaciteta sto tisuća litara. U povijesti vinarsva iločkog kraja ostat će zabilježeno da je upravo Domagojev otac, Ivan Buhač, 1998. godine bio prvi među privatnim malim vinarima Podunavlja koji je počeo buteljirati svoja vina.

Domagoj ne skriva da mu je ujak Marinko od malih nogu bio i ostao uzor.

• I kad me upućivao na pranje bačve, znao sam zašto to moram raditi i nije mi bilo teško. Od svoje petnaeste godine sam u ovome poslu i znam što hoću, priča Domagoj koji je, preuzimajući od oca Ivana sve poslove u svezi s vinarijom, odmah u asortiman uvrstio i crna vina, koja ranije nisu pravili i koja nisu bila karakteristična za podneblje posebno po tramincu i zelenom silvancu.

Kupio je 31 drvenu bačvicu i vrlo brzo uslijedili su rezultati.

• Merlot je postalo naše najtraženije vino!, priča Domagoj.

Njegov merlot postao je nešto kao "best buy". Uistinu se nigdje za takvu cijenu, četrdeset kuna, nije mogao naći tako kvalitetan merlot.

• Moja računica mi govori da me ta cijena zadovoljava. Ne trebam uopće povećavati cijenu, priča Buhač.

Premda je maštao o nešto ozbiljnijoj proizvodnji likerskog vina, kao jedini na istoku Hrvatske, zasad se s tim svojim snovima pritajio. Napravio je simboličnih pedeset litara likerskog vina od traminca, berba 2008. godina, i zasad se kušanju tog nektara tek rijetki mogu pohvaliti.

Kad je napravio svoj prvi rosé od cabernet sauvignona, svjestan male količine od proizvedenih tek sedamsto litara, Domagoj je rosé napunio u litarske boce, a kupcima besplatno darivao onih 0,25 litara, koliko je već razlika između butelje i litarske boce. Cijena – tipična Domagojeva, 40 kuna!
Možda je na neko vrijeme odustao od likerskog vina, ali je zato napravio Slatko vino, a to je, u stvari, atipična kasna berba koja je zbog izuzetne koncentracije šećera postala pravi – slatkiš. I svi su za tim poludjeli osim, naravno, Domagoja koji je i to vino namjerio prodavati za, pogađate, četrdeset kuna.

Posljednji put vidjeli smo se nekoliko dana prije njegova odlaska u dolinu Neretve, gdje je s prijateljima iz Iloka trebao veslati u velikoj lađi od Metkovića do Ploča. Bio je odlučan da poprave rezultat od godinu dana ranije, kad su 23. stigli na cilj. I uspjeli su, bili su 22. Rad u vinogradu, koliko god bio naporan i težak, ipak je lakši od veslanja Neretvom! A i lakše je napraviti vrhunsko vino nego pobijediti na Maratonu lađa.