ILIJA ZDRAVKO JAKOBOVIĆ - Mi Šokci smo danas Aboridžini u Slavoniji!

Dragi prijatelji,

u sljedećih mjesec dana kompletan sadržaj bloga prelazi na novu internetsku stranicu – www.vinskeprice.com

Molim vas da memorirate adresu stranice!

Hvala na povjerenju,

Željko Garmaz

Vinske priče

zeljko.garmaz@gmail.com

+385916400527

Kad mi unuci dođu u podrum ili vinograde, odmah me počnu salijetati pitanjima: „Djede, jesmo li sad i mi vinari?“ Sjećam se da sam i ja bio takav. Premda sam kao dijete došao u Zagreb nikada mi iz sjećanja nije izblijedila slika naših vinograda u Klokočeviku nedaleko Slavonskog Broda, gdje bi nas djed vodio svojem vinciliru fijakerom kojeg su vukli lipicanci. To je za sve nas uvijek bio doživljaj kojeg, evo, i danas pamtim kao da je bio jučer! Otac mi je umro u trideset četvrtoj godini. Onda smo došli u Zagreb, gdje živim od 1961. godine…Čak i kad sam radio najveći biznis u Furniru, znao sam da ću se kad-tad vratiti u Slavoniju! U početku sam vina radio hobistički, a odlaskom u mirovinu napravio sam od cijeloga posla profesionalizam, priča Ilija Zdravko Jakobović, nekadašnji čelni čovjek Furnira, a danas ponosni vlasnik boutique vinarije Jakob koja sa šest i pol hektara vinograda na području Brodskog Stupnika posađenih isključivo crnim sortama – cabernet sauvignonom, cabernet francom, merlotom i syrahom, godišnje proizvede oko osamnaest tisuća butelja vina.

• Opredijelio sam se imati samo crvena vina. Probao sam i s roséima, to se pokazalo jako dobrim, pa možda u budućnosti i njih nastavim raditi. Ali ništa više! Jer, ne može čovjek tri stvari raditi odlično u isto vrijeme. Možda zasadim još tri hektara novih vinograda, ali definitivno čak i tada ne želim da mi proizvodnja pređe dvadeset tisuća butelja vina. Nipošto ne želim više, jer tu količinu čovjek može kontrolirati. Znate, vino je kao žena, ako je ne pogladiš i ne pogledaš, otići će, izdati, prevariti. Vino je vrlo živa stvar, milijun litara ne možeš uzgojiti!, priča Ilija Zdravko Jakobović.

Vinarija Jakob, nazvana po nadimku kojeg je vlasnik 'zaradio' još kao mladić, u nepunih pet godina postojanja zaslužila je među vinoljupcima kultni status. Vina gotovo i nema u prodaji, a u Hrvatskoj, odnosno u Zagrebu, mogu se pronaći u tek nekoliko boljih restorana. Većina se proda – u Rusiji!

• Bit ću iskren – jedva čekam da Hrvatska uđe u Europsku Uniju. Zahvaljujući svojim poslovnim prijateljima, moja vina će odmah naći put na tom tržištu. I ne bojim se konkurencije, jer znam da radim kvalitetu. I znam da su svjetski trendovi upravo u podizanju kvalitete, a ne u količini proizvedenog vina. Ne shvaćam one koji govore o potrebi veće proizvodnje radi proboja na svjetsko tržište. Ne trebaju nama milijuni litara, trebamo paziti na kvalitetu, a ne boriti se da proizvedemo što više vina. Naša vina su stvarno nevina, nezatrovana, iskrena, poštena, svježa i danas u Europi, ako bi netko htio piti dobra vina, onda bi morao piti hrvatska vina, priča Jakobović.

Svoje vinograde u Brodskom Stupniku smatra, na neki način, vraćanjem duga kraju iz kojeg je ponikao. Promatrajući, pak, današnju Slavoniju u odnosu na razdoblje prije pedeset godina, kad je odselio u Zagreb, Ilija Zdravko Jakobović voli reći da su Šokci danas Aboridžini u Slavoniji!

Inače, Jakobovićeva vinska bajka ima i svoju pretpovijest. Punih dvadeset i pet godina Ilija Zdravko Jakobović odlazio je u Ilok i Neštin i tamo brao grožđe od kojega je u Zagrebu radio – bijela vina.

• Vina su uistinu bila dobra i ljudi koji su ih probali često su me pitali: 'A gdje su vaši vinogradi?' Ispočetka mi je to bilo simpatično, ali kasnije mi je bilo neugodno što nisam imao vlastite nasade. Bilo je to razdoblje mog života u kojem sam pio isključivo bijela vina, crvena sam potpuno bagatelizirao i nisam ih uopće htio piti. I onda mi se dogodio teški infarkt 1998. godine! Sjećam se da mi je Srećko Ljubljanović tada 'otkrio' da čovjek do pedesete godine života ne zna što pije – mlad je, neobuzdan, izmjenjuje whisky i rakije... Tek kad sazrije, čovjek prijeđe na crvena vina!, priča.

Poslije infarkta, odustao je od svojeg dotadašnjeg poslovnog uvjerenja da ne ide na putovanja zrakoplovom dulja od dva sata. Jedva preživjevši i „boraveći tamo gore s anđelima“, shvatio je da nema više što izgubiti i počeo je putovati na Daleki istok – Singapur, Jakarta, Bangkok, Kuala Lumpur…

• Putujuću tamo najčešće sam u zrakoplovima kušao francuska vina, koja i nisu bila bogzna što. Međutim, organizam mi se naviknuo na crvena vina i počeo ih tražiti po povratku u Zagreb. Nekako u isto vrijeme je i Davor (Zdjelarević – op.a.) počeo graditi svoj hotel u Brodskom Stupniku i širiti nasade. Zamolio sam ga i on je i za mene potražio zemljište na kojem je posadio samo crne sorte. Znao sam za tu mikrolokaciju za koju je profesor Nikola Mirošević davrno ustvrdio da je najbolje kontinentalno odredište za crvena vina, a za koje neki drugi znalci tvrde, pak, da je uz Pelješac najbolje uopće u Hrvatskoj. Uostalom, sunčanih dana u Brodskom Stupniku je kao i u Dubrovniku, vrlo blizu je planina Motajica, rijeka Sava, jezera, kroz vinograde prolazi čuvena četrdeset i peta paralela, stalno pirka neki vjetrić…, priča Ilija Zdravko Jakobović.

Prije umirovljenja i profesionalizacije Vinarije Jakob, ovaj nekadašnji veliki poduzetnik prodavao je slavonski hrast za velike francuske bačvarije Nadalie i Seguin Moreau. Čak se pregovaralo da Nadalie svoje postrojenje za proizvodnju bačava prebaci u Hrvatsku. Recesija je cijelu priču prebacila za neka druga vremena.

• Posebno sam ponosan što sam, izvozeći slavonski hrast u Francusku, inzistirao da na bačvama piše da su napravljene od slavonskog hrasta, jer mislim da naš i francuski hrast jedino nešto vrijede. Oni su taj moj uvjet ispunili, a 'Slavonija' se od tada vidi na bačvama koje Francuzi naprave od slavonskog hrasta! Znate li da Francuzi, kad dolaze u Hrvatsku po namještaj traže isključivo da on ne smije biti izrađen od hrasta kitnjaka? Kod njih hrast kitnjak odmah po sazrijevanju ide u bačvarsku proizvodnju, a namještaj rade od lužnjaka. Naši šumari o tome pojma nemaju. Jedini koji je u Hrvatskoj od početka bavljenja vinarstvom ispoštovao slavonski hrast i od njega radio bačve bio je Ivan Enjingi. Drugi, koji su naručivali iz Francuske, sad se vraćaju slavonskom hrastu i lagano prelaze na slavonske bačve. A da smo svi skupa u startu dali povjerenje našem hrastu, bilo bi dvije do tri tisuće radnih mjesta više u Hrvatskoj!, uvjeren je Ilija Zdravko Jakobović. 
  
  
  (Objavljeno u knjizi Vinske priče)