četvrtak, 17. studenoga 2016.

VINO BUDIMIR – Toma Zdravković je 25 godina nakon smrti dobio svoje vino



Jednog dana kada odem / jednog dana kada odem ja / ostaviću pesme svoje / da ih staro društvo zapeva... Dao sam vam dušu svoju / dao sam vam dane mladosti / delio sam život s'vama / svoje tuge, svoje radosti. Pesme moje, pesme moje / ni za šta me ne krivite / ostanite s'drugovima / i za mene živite.
Ovi prekrasni stihovi srpske kavanske legende Tome Zdravkovića našli su se 25 godina nakon njegove smrti na etiketi vina napravljenog kao sjećanje na umjetnika čije pjesme su i danas neizostavni dio svakog druženja "uz vino i gitaru". Vrlo logično, vino naslovljeno Toma Zdravković proizvela je vinarija Vino Budimir čiji osnivač, deda Buda, također se preziva Zdravković.
Format vinske etikete je premalen da se na to mjesto ispišu svi stihovi neke pjesme, ali upravo izabrana – Pesme moje, posebno je zanimljiva, jer se u refrenu - "O Danka, Danka, Danka, o Marija / ej Branka, Branka, Branka / prokleta je ova nedelja / O majko što me rodi / kad sreće nemam ja / dotako sam dno života / prokleta je ova nedelja", sažima presjek Zdravkovićeve karijere s nabrojanim njegovim najznačajnijim hitovima. Autor pjesme je još jedan glazbeni velikan, Kemal Monteno, koji je Pesme moje napisao za Zdravkovićev album Dal'je moguće snimljen 1987. godine na Trebeviću u sobi 104 pansiona Osmica kod Salke Kica, a uz glazbenu pratnju čuvenog Studijskog orkestra Faruka Jažića.
Za Tomu Zdravkovića, pjevača najtužnijih očiju na svijetu, pisac Miljenko Jergović je jednom bio ustvrdio da je imao stila, a to "u osnovi nije ništa drugo nego sa stilom lumpovati, piti i propadati".
  • Lako je biti bogat i sređen pa uredno živjeti i imati stila. Drukčije je kad si na dnu, sa šankom kao prvom i posljednjom linijom fronta, nadnesen nad kockasti stolnjak kao domoljub nad šahovnicu, jedino ti društvo limena pepeljara, i jasno ti je da više nikada neće biti drukčije, a ipak će se i dalje za tebe reći kako imaš stila, napisao je Jergović o Tomi Zdravkoviću.
U tjedniku Vreme autor Uroš Komlenović je vrlo slikovito opisao razloge zbog kojeg se taj nekada vrlo ugledan politički tjednik odlučio tematski pozabaviti likom i djelom kavanske legende.
  • Toma Zdravković? To je onaj pjevač što je od škole imao samo osnovnu i tečaj za traktoristu? Točno. Onaj što se četiri puta ženio? Upravo tako. Onaj što je čitavo bogatstvo spiskao po kafanama i kockarnicama da bi iza njega ostao samo jednosoban stan na Petlovom brdu? Potpuno ste u pravu. Pa po čemu je jedan takav zaslužio rubriku u Vremenu? E pa, gospođo, teško je to objasniti. Razlog je manje-više bizaran: on je, znate, bio najbolji, napisao je Uroš Komlenović u uvodu svoga teksta.
I nastavio:
  • Potpuno ste u pravu, gospođo, njegove pjesme nisu imale naročitu umjetničku vrijednost. Nije imao ni školovan glas. Ipak, čak i danas, poslije toliko godina, kad negdje krene njegova pjesma, oči se ovlaže, ruke podignu, čaša razbije nekako sama od sebe, a svirac, 'bem li mu ćemane, dobro se ovajdi. Najniži porivi, zadimljena krčma, odvratne mačo balkanske alkoholne orgije? Možda ste u pravu, ali, kako da Vam kažem, neki ljudi još uvijek vole osjetiti miris duše, ili bar da joj čuju glas. A Toma je imao dušu, onu što od sreće tugu tka. Balkanci to vole. Pa i Halil Džubran, i Baudelaire, i bog te pita tko sve nije pjevao o pijanstvu. Što je Toma gori od njih?
Kad se krajem rujna u beogradskoj Kombank Areni okupilo gotovo 20.000 ljudi na hommage koncertu Tomi Zdravkoviću, mnogi su, napuštajući taj spektakl, odlučili kupiti "vino pravih boema", kako su spretni marketinški genijalci iz Vina Budimir predstavili svoju bordošku kupažu cabernet sauvignona i merlota u koju su dodali i mali postotak prokupca. Tek toliko da se zna da je Toma rođen i odrastao u Pečenjevcu nedaleko Leskovca, gdje je, po priznanju sina Aleksandra, najradije volio dolaziti i uživati u "domaćem, kućnom vinu koje je pio uz pečene sjemenke od bundeve". To je Toma Zdravković, crveno vino. Njegova bijela inačica, Toma Zdravković, belo vino, pak, kupaža je chardonnaya i sauvignon blanca uz "domaći" dodir tamjanike. A postoji i Toma Zdravković, magnum. E, to je već uistinu spektakularno vino iz sjajne berbe 2011. godine koje je prvo odležavalo godini i pol u barrique bačvama, a potom još tri godine u bačvi od 2.000 litara. Toma Zdravković, magnum, vino je koje je napunjeno u samo 1.300 velikih boca od litru i pol na kojima je, kao i na drugim vinima iz ove priče, izblijedjela fotografija pjevačke legende.
U Vinima Budimir kažu da bi iskreno voljeli da svi veliki boemi imaju vino sa svojim imenom u kavani.
Ne znam je li do Tome Zdravkovića netko donio vijest o vinima koja nose njegovo ime. Ako je i čuo za to, vjerojatno je zapjevao Crno vino, crne oči: "Daj mi da pijem noćas, tugo / ne pitaj gde sam i s kim bio / nalij mi samo crnog vina / odavno nisam pijan bio. Crno vino, crne oči / sve je crno oko mene / Tek ponekad njene oči / u plamenu zatrepere. Oprosti tugo, same teku / te suze što sam dugo krio. / Ne pitaj šta se sa mnom zbilo / ne pitaj s kim sam noćas bio. Crno vino, crne oči / sve je crno oko mene. Tek ponekad njene oči / u plamenu zatrepere."
Ili se ipak odlučio za "Posle čaše vina":
Posle čaše vina prijatelj sam svima / posle čaš, dve opraštam joj sve / a kad zora svane proklinjem kafane / jer uzalud sve, ne mogu bez nje...
Čast da vina nose njihova imena na estradnoj sceni se mogu pohvaliti tek Zvonko Bogdan i Miroslav Škoro. I, što je zanimljivo, nijedan od njih dvojice nije ni blizu boemskom izričaju u stvarnom životu. Zvonko Bogdan čak niti ne pije alkohol.
Ako je netko uistinu zaslužio da njegovo ime bude sinonim za vino, onda je to bez imalo rasprave upravo Toma Zdravković.



O Vinariji Budimir, odnosno o Aleksandru Aci Raškoviću, spiritusu movensu te vinarije, možete još pročitati: http://zeljko-vinskeprice.blogspot.hr/2015/12/aleksandar-aca-raskovic-vino-budimir.html




u

Nema komentara:

Objavi komentar